Povijest grada

Makarska je među najstarijim gradovima na hrvatskom dijelu Jadrana. Uz rubove grada, na podnožju masiva planine Biokovo (1762 n/m) život se organizirao još u prapovijesti. Među arheološkim lokalitetima najstarija je pećina Bubnjavača iznad svetišta Vepric, nastanjena u kontinuitetu od 6000. g. pr. Kr. Njeni stanovnici pripadali su mediteranskoj rasi, a ekonomsku osnovicu imali u lovu i ribolovu, te stočarstvu. Zemljano posuđe su ukrašavali rubovima školjaka i predmeta, svojstveno rasprostranjenoj impresso kulturi starijeg neolitika.

Lokaliteti u podplaninskim zaseocima Makru i Kotišini potvrđuju život u brončanom dobu (2200.-800. pr. Kr.). Stanovništvo se pokapalo u kamenim tumulima, brojnim na širem podplaninskom pojasu. U tom razdoblju dolazi do migracija Indoeuropljana na širi prostor današnje Europe. Ratne aktivnosti, potraga za rudama i jačanje trgovine, potakle su organiziranje života na uzdignutim utvrđenim gradinama. Ostaci takve utvrde, s koje se nadzirao prostrani kopneni i morski prostor, sačuvani su na makarskom poluotoku Sv. Petar. Arheološka istraživanja potvrdila su da je njegova zaravan bila nastanjena od sredine 3. tisućljeća pr. Kr. Naselje se oko 1200. g. pr. Kr. razvija kao fenička kolonija Mukron. Dolazak Feničana s istočnog Sredozemlja potaknut je izlovom morskih puževa grimizara, od čijih su žlijezda izrađivali skupocjenu boju. Tadašnju prethodnicu Makarske naznačava i nalaz keftiu ingota, sirova bronce u izgledu minijaturne volovske kože. U europskoj se znanosti još od 1906. vezuje za Makarsku kao dokaz kontakata s egejskim prostorom.

U osvitu antičkog razdoblja Ardijejci, domorodačko ilirsko stanovništvo, ima trgovačke dodire s Grcima na susjednim otocima Hvaru i Visu. Dokazuju ih luksuzna helenistička keramika (3.-1. st. pr. Kr.) pronađena na Sv. Petru. Država Ardijejaca propada  135 g. pr. Kr. u ratu s civilizacijski naprednijim Rimljanima. 

Rimsko razdoblje

Utvrđeno ilirsko naselje na Sv. Petru u prvim stoljećima stabilne rimske vladavine gubi na važnosti. Grad se od 1. st. razvija u podnožju, na mjestu današnje Makarske. Ispočetka je imao status municipija, naselja s lokalnom samoupravom romaniziranog ilirskog stanovništva. Prema ostacima gradnji i brojnim nekropolama evidentiranih na dosta širokom pojasu, naselje je imalo razvedeni ili policentričan izgled. Vrhunac je imao tijekom kasne antike i razvojem kršćanstva, a 533. na koncilu u Saloni dodijeljen mu je status biskupije. Tada se u pisanom izvoru i spominje kao Muccurum. Uvjerljivo je tumačenje feničkog podrijetla naziva Muccurum, jer označava trgovište (makar) ili izvor (maqor) što karakterizira ovo naselje s lukom.    

U trenutku najvećeg razvoja rimskoga grada započeo je bizantsko-gotski rat (535.-555.), osobito žestok na Jadranu. U vojnom planu cara Justinijana, branitelja pravovjernog kršćanstva nad arijanskim Gotima, reaktivirane su ranije utvrde s izvrsnim položajem za nadziranje kopnenih i pomorskih puteva. Stoga se i na Sv. Petar u Makarskoj podiže velika utvrda, čiji su prostrani ostaci arhitekture arheološki istraženi proteklih godina. Utvrda je prihvatila odbranu antičkog naselja u podnožju i bila pribježištem stanovništvu, a gradnjom crkve zadobila je i sakralni značaj. Iako historiografija osloncem na povjesničara Prokopija iz Cezareje navodi kako je Muccurum u ovome ratu 548. g. bio razoren, arheološki nalazi na Sv. Petru ipak upućuju na kontinuitet grada.  

Srednji vijek

Makarska, kao Mucru, navodi se polovinom 7. st. u djelu Cosmographia kao važnije obalno naselje. Tijekom starohrvatskog razdoblja sa svojim Primorjem, poznatim pod nazivom Krajina, Paganija ili Neretvanska oblast, nalazi se u sklopu Južne ili Crvene Hrvatske. U izvoru 9. st. navodi se kao Mucules. Tada je, u vrijeme hrvatskog kneza Branimira (879.-892.), mletačka mornarica doživjela 18. IX. 887. g. težak poraz od strane Neretvana. U bitci koja se dogodila uz obalu Makarske, ili podno planine na mjestu zvanom Mucules, kako navodi pisani izvor, poginuo je dužd Petar Candiano. Stoga su duže vrijeme Mlečani hrvatskim vladarima i neretvanskim knezovima plaćali za nesmetanu plovidbu Jadranom. Republika Hrvatska datum ove pobjede slavi kao Dan hrvatske ratne mornarice.   

Makarska se kao grad-utvrda to Mokron navodi i sredinom 10. st. u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Utvrda se odnosi na Sv. Petar, dok se naselje kao i u antičkom razdoblju nalazilo na mjestu današnjeg grada.

Makarska se češće spominje u 14. i 15. st. u vrijeme plemstva Kačića. Pod vrhovnom je vlašću bosanskih banova i hrvatskih regionalnih gospodara, a potom moćnih hercegovačkih vladara iz obitelji Kosača. Važnost Makarske ogleda se u nastojanjima Venecije da je pridobije pod svoju upravu, i od koje se očekuje obnova utvrde. Važnost grada iskazuje i dolazak franjevaca, koji do 1468. na njegovom istočnom prilazu imaju samostan i crkvu Sv. Marije. Crkva je do danas sačuvala jednobrodni izgled i pravokutnu apsidu. Na zaravni poluotoka sv. Petar nalazio se kraće vrijeme pustinjački samostan augustinaca koji napuštaju krajem 15. st. 

Herceg Stjepan Kosača predao je 1466. upravu nad Makarskom i Krajinom Veneciji. Međutim, njena je vlast bila kratkog vijeka jer su grad, najkasnije 1499., osvojile Osmanlije.   

Osmansko razdoblje

Makarska je od kraja 15. st. do 1684. uglavnom pod vlašću Osmanlija. Grad koriste za lučku trgovinu i promet usmjeren unutrašnjošću. Kao granični grad često je napadan s mletačke, ali i osmanske strane, ovisno tko ga je držao pod kontrolom. U vrijeme Ciparskog rata (1570.-1573.) osobito je stradao franjevački samostan i crkva. Borbe je prikazao mletački kartograf G. F. Camocijo 1572. na crtežu Makarske utvrđene osmanskim zidinama i ojačane trima kulama. Podigao ih je 1568. graditelj Hajrudin, nakon što je sagradio most u Mostaru. Zidine su srušili Mlečani početkom Kandijskog rata (1646.-1669.), prilikom zauzimanja Makarske, kada su je i zapalili. Sačuvano je tek prizemlje južne kule na Marineti, dok je eminova kula porušena u 19. st. Stoga se 1703. izričito veli kako Makarska nema zidina i utvrda. Mlečani su 1647. poduzeli gradnju i danas sačuvanog obrambenog zida na Sv. Petru. Kulica na Zelenki, zazidane pećinice u Velikom Brdu, Makru, te Veliki kaštel u Kotišini pripadaju istom vremenskom sloju utvrđivanja ponegdje potpomognutog privremenom mletačkom upravom.

Venecijansko razdoblje

Makarska je kraj osmanske vlasti dočekala kao siromašan i opustio gradić. Za 1695. g. navodi joj se svega 171 stanovnik, čiji broj već 1703. iznosi oko 1000. Pod vlašću Venecije (1684.-1797.) grad dobiva prepoznatljive urbanističke i barokne arhitektonske obrise stare jezgre koje je sačuvao do danas. Dolazi do procvata likovne, književne i glazbene umjetnosti okrenute Zapadu. Barokna katedrala sv. Marka i sv. Jeronima podiže se 1700.-1758. inicijativom biskupa Nikole Bijankovića (1695.-1730.) i prema nacrtima vodećih mletačkih vojnih inženjera (G. de Varanneo, G. D' Andrea, F. Melchiori, B. Riviera). Njena unutrašnjost iskazuje inventivnost venecijanskog baroknog stila pojačana reprezentativnim glavnim oltarom kipara P. Onighe. U njoj je i oltar zaštitnika grada Sv. Klementa, čije je tijelo prenijeto iz Rima 1725.

Istovremeno se na zakošenom terenu oblikuje i Gradski trg uz katedralu te podižu barokne palače Karalipeo Mrkušić i Babić-Lozina. Gradi se 1755. česma s najstarijim kamenim grbom Makarske i grbom providura A. Balbija. U središtu trga postavljen je 1767. štandarac s reljefom Sv. Marka za zastavu Mletačke Republike. 

Od trga prema zapadu formira se Kalalarga, komunikacija na koju se okomito vezuju uličice. U njoj se grade kamene palače Alačević, Miličić, Vuković i dr. u stilu dalmatinskog baroka, prepoznatljivog po utjecaju dubrovačke i mletačke rezidencijalne arhitekture. Na istočnom rubu grada, uz vrtove samostana i morsko žalo, obitelj Ivanišević gradi palaču s trijemom i galerijom s koje se pružao pogled na more. Na suprotnoj strani obale i obitelj Ivičević od 1773. podiže ladanjski kompleks, poznatiji kao palača Tonoli. Zajedno s palačama u staroj jezgri među najljepšim su primjerima stambene barokne arhitekture 18. st. u Dalmaciji, čija je brojnost i karakteristična za Makarsku.  

Na obali je dovršena 1758. samostanska crkva sv. Filipa Nerija, iznimna u jedinstvenosti baroknih svodova, prozora i bočnih oltara. Franjevačkoj crkvi pridodana je 1694. kapela Sv. Ante Padovanskog i 1705. oltar u njoj. Slike u njoj, monumentalni Posljednji sud Antonia Molinarija iz 1680.-1681., te oltarni poliptih Uznesenja Marijina flamanskog slikara Pietra de Costera iz 1680., predstavljaju vrhunska slikarska ostvarenja. Franjevci podižu 1712.-1715. najveći i najljepši makarski zvonik, rastvorenih bifora na gornjim katovima i ljudskim glavama u središtu lukova, djelo protomajstora Andrije Ruspinija i Vicka Paniga. Dovršen je i četverokrilni klaustar za molitvu i meditaciju redovnika. Na poluotoku Sv. Petar obnavlja se crkva u baroknim oblicima, a u zaseocima iznad grada podižu nove crkve. U Velikom Brdu gradi se župna crkva sv. Jeronima (1716.-1745.), dok se u Kotišini proširuje crkva sv. Ante i podiže crkva sv. Andrije. Crkva sv. Ivana u Makru podignuta je 1854. na ostacima ranije crkve iz 16.-17. st. O tome govori latiničko-bosanički natpis uzidan u njezino pročelje, najraniji dokaz književnog rada na hrvatskome jeziku u Makarskom primorju.

Francuska i austrijska vlast

Nakon pada Mletačke republike 1797. predstavnici Makarske i lokalna skupština podržavali su vlast Austrije u nadi za sjedinjenje s kontinentalnom Hrvatskom. Priključenje Austriji iste je godine proglasio u makarskoj katedrali general Matija Rukavina. Međutim, njena vlast je bila kratkotrajna, jer već 1806. Makarsku zauzima francuska vojska.  Pobune i nemire izazvane nezadovoljstvom stanovništva francuskom upravom u gradu i Primorju strogo je kažnjavao vojni zapovjednik Dalmacije general Auguste Marmont. Zamisli nove vlasti o poboljšanju javnog života teško su bile provodive u ratnim okolnostima. U francusko-ruskom sukobu sredinom 1807. Makarska je višednevno bombardirana od strane ruskog brodovlja. Jedan je očevidac navodi kako je uništavanje grada bilo nerazborito i s namjerom da mu se nanese što veća šteta. Posljedice ovih stradavanja bile su vidljive iz opisa Makarske od strane austrijskih pisaca još sredinom 19. st.  

Kratkotrajna francuska vlast u Makarskoj obilježena je monumentalnim spomenikom francuskoj vojsci u obliku kamene piramide. Postavljen je 1809. u Mandraću kod franjevačkog samostana, ali je premješten 1818. izvan zapadnog ulaza u grad. Narod ga je prozvao Napoleonovim spomenikom, kako se i danas naziva. Njegovim premještajem uz cestu nadomak Makarske Austrija je označila početak izgradnje kolne ceste, iako je ona od strane Francuza idejno trasirana i djelomično izvedena na širem području. 

Na početku dugotrajne i mirnije tzv. Druge austrijske vlasti (1813.-1918.) Dalmacija još uvijek usporena u gospodarskom razvoju. Makarska je uvelike oslonjena na trgovinu solju s turskom Bosnom u zaleđu. Uz to, Makarsko primorje pogodila je u proljeće 1815. velika epidemija kuge. U Makarskoj, koja je tada imala 1575 stanovnika, u tromjesečnoj epidemiji umrlo ih je više od trećine. Do demografskog oporavka u razini stanja prije epidemije dolazi tek sredinom 19. st., te s prirastom stanovništva u idućih desetak godina.

Makarska je na izborima 1865. pripala stranci Narodnjaka, čime se iskazala usmjerenost nacionalnom preporodu te najavio istaknuti kontinuitet njene političke aktivnosti. Onodobno Općinsko vijeća donjelo je 24. listopada 1865. odluku o uvođenju hrvatskoga jezika u službenu uporabu. Taj datum ujedno predstavlja i Dan grada Makarske.

Građanstvo je društveno podijeljeno okupljanjem oko buržoaskog, i potom autonomaškog Casina ili, od 1869., narodnjačke Makarsko-primorske čitaonice.  

Grad se nadopunio javnim i profanim gradnjama u svom odranije ocrtanom opsegu. Njegovu slikovitost naznačile su neostilska Općinska palača iz druge polovice stoljeća prema nacrtu splitskog arhitekta E. Vecchiettija, te Kačić-Pekina i Ivaniševićeva palača iz 1897. na Marineti. Pogledom s mora dominira zgrada Građanske škole iznad trga i katedrale dovršena 1879. g., a započeta gradnjom za biskupsko Sjemenište od strane makarskog biskupa Fabijana Blaškovića (1777.-1819.).

Izvan istočne strane grada uređuje se gradsko groblje Sv. Križa utemeljeno 1832. Podižu se javni ili gospodarski objekti, poput svjetionika Sv. Petar 1884. Preuređuje se 1869. gradska obala, te 1892. zasađuje drvoredom. Pošumljava se poluotok Sv. Petar na kojemu se probiveni uski putevi. Makarska je 1897. izgradila vodovod po cijelom gradu.

U kvadratičnom središtu trga niže katedrale postavljen je 1890. brončani kip pjesniku fra Andriji Kačiću Miošiću, djelo Ivana Rendića. Dugo se nalazio unutar hortikulturalne cjeline s fontanom i rubnim alegorijskim figurama. 

Makarska u stoljeću svjetskih ratova i suvremenom razdoblju

Makarska je 20. stoljeće dočekala kao grad u gospodarskom usponu. Paromlin je otvoren 1901., a tvornice tjestenine i za preradu ribe 1904. i 1905. Morskim je putem bila dobro povezana s Jadranom, a u njenu je luku tjedno uplovljavalo više od 30 parobroda. Na isušenoj močvarnoj prevlaci Sv. Petra u Donjoj luci započeo se oblikovati Općinski vrt, živopisni perivoj s ribnjakom nazvan parkom Franje Josipa I., ali je zapušten u dolazećem vremenu. U Vepricu, zapadno od grada, biskup J. Carić utemeljeno je 1909. svetište Gospe Lurdske, znamenito hodočasničko mjesto. Iste godine Makarsku je posjetio prijestolonasljednik krune F. Ferdinand. Nakon obilaska franjevačkog samostana ponudio je pomoć za obnovu njegovih starijih dijelova. 

U Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.) Makarska nije bila izložena borbama, ali je osjećala tešku oskudicu. Grad je ipak organizirao svekoliku pomoć, medicinsku i opskrbom. Propašću austrougarske monarhije, koja je pod vlašću habsburške monarhije hrvatskim zemljama jamčila cjelokupnost, Makarska se od 1. studenoga 1918. našla u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba te je uprava predana u ruke Narodnog vijeća. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. Makarska dijeli sudbinu hrvatskih krajeva koji su se našli u okviru nastale državne tvorevine, od 1929. pod nazivom Kraljevine Jugoslavije. 

U gradu se postepeno razvija turizam i u tu svrhu grade manji kompleksi. Tek su pojedine gradnje iznimna arhitektonska ostvarenja, poput nove franjevačke crkve iz 1938.-1940., podignute prema nacrtu arhitekta S. Podhorskog. U Donjoj luci grade se građanske vile (Irena, Grle, Illeana, Nemčić, Pavlinović i dr.).

Brzim raspadom Kraljevine Jugoslavije početkom Drugog svjetskog rata u travnju 1941. Makarska je 10. lipnja ušla u sastav Velike župe Cetina unutar novoosnovane Nezavisne države Hrvatske. Njena upravna i vojna vlast umnogome je bila ometana okupacijskim talijanskim snagama sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. U studenome u Makarsku dolazi njemačka vojska što je potaknulo brojna saveznička bombardiranja grada. Nakon odlaska hrvatske i njemačke vojne posade u razorenu Makarsku 20. listopada 1944. ulaze partizani. Završetkom Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. Makarska, kao i Republika Hrvatska, u sastavu je nove državne zajednice Federativne Narodne Republike Jugoslavije, od 1963. pod nazivom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. 

Slijedom referenduma u kojemu se hrvatski narod opredjelio za samostalnu i neovisnu državu Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se uspostavlja kao neovisna država. Sve državnopravne veze s Jugoslavijom raskinute su 8. listopada 1991. u danima započetog Domovinskog rata za ostvarenje proglašene neovisnosti. Makarska je sa svojim Primorjem dala ogroman doprinos pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu nad velikosrpskom agresijom, okončanim u kolovozu 1995. Osnutak 156. makarsko-vrgoračke brigade Hrvatske vojske 21. prosinca 1991., osobito ključne za provedbu vojnih akcija u dolini Neretve i na Dubrovačkom području, bio je rezultat ustrojenih postrojbi u gradu još polovinom godine. 

Makarska je poznata u svijetu po svojoj kulturnoj baštini, osobito naslijeđu franjevačkog samostana. Osim svoje arhitekture i umjetnina znamenita je samostanska knjižnica, formirana je od 15. st. Među oko 100.000 svezaka čuva i 24 inkunabule ili knjige tiskane u 15. st. Bogata knjižna ostavština, izdavačka djelatnost te arhivska građa, među kojom je i 369 osmanskih isprava pisanih arabicom, dijelom je nasljeđe Filozofskog učilišta franjevaca u Makarskoj od 1708., te Visoke bogoslovije od 1736. s kontinuitetom sve do 1999. Monumentalni mozaik Krista Svevladara s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu nove crkve franjevaca izradio je 1999. priznati hrvatski umjetnik J. Biffel. Malakološki muzej u samostanu utemeljen je 1963., Institut Planina i more 1979., dok je Botanički vrt u Kotišini osnovan 1984. također zaslugom fra J. Radića.

Današnju Makarsku, kao priznatu turističku destinaciju, predstavljaju i ostvarenja suvremenih arhitekata poput A. Rožića. Spomenici zaslužnim osobama i razdobljima postavljaju se kao memorijalni akcenti u urbanistički zacrtanom prostoru. Spomenik revolucije, djelo M Salaja, podignut je 1974. na Glavici. Prvom predsjedniku samostalne Hrvatske dr. F. Tuđmanu spomenik je 2004. izradio K. Hraste, dok je iste godine postavljen spomenik hrvatskim braniteljima K. Kovačića. Česme na Trgu 156. brigade Hrvatske vojske i na Trakačama postavio je 2004. Grad Makarska. Skulpturu sv. Petra, na istočnoj strani poluotoka kojemu je titularom, izradio je 2009. T. Kršnjavi. Spomenik fra Anti Antiću P. Barišića podiže se 2005. uz crkvu u Velikom Brdu, a u Kotišini se uređuje Spomen-dom o. P. Perice. Današnji izgled gradskog groblja s brojnim neostilskim spomenicima iz druge polovine 19. st. rezultat je uređenja 2004. unutar hortikulture. 

U Makarskoj djeluju Gradski muzej, Gradska galerija Antun Gojak i Gradska knjižnica (čiji je osnivač Grad), Ogranak Matice hrvatske te druge kulturne i sportske udruge . Među njima je osobito poznat HRNK Zmaj osnovan 1921. 

Nastojanje Grada Makarske ka obnovi svoje povijesne i arhitektonske baštine prepoznatljivo je u dovršenom projektu Revitalizacija kulturno-povijesne baštine zaseoka Kotišina, ostvarenom uz pomoć sredstava iz fondova EU, kao i skorašnjoj izradi arheološkog parka na Sv. Petru s konzerviranim rimskim ostacima kao najstarije arhitekture u gradu.

 

Marinko Tomasović, povjesničar umjetnosti i arheolog,
ravnatelj Gradskog muzeja Makarska

Zadnje vijesti



Imate pitanja?
Pošaljite nam upit!

Vaši podaci pohraniti će se na email serveru i koristit će se isključivo u svrhu komunikacije s Vama nastavno na poslani upit, te se neće dijeliti s trećim stranama bez Vaše izričite privole.