13°C

Povijest i kulturna baština

 

Prapovijesno doba

Materijalni ostaci kao izvor podataka o životu i kulturi čovjeka dokazuju najranije nastanjivanje prostora današnje Makarske. Njeni rubni dijelovi naseljeni su u dalekoj prapovijesti, dugo prije pojave pisma kao naprednijeg svjedočanstva o čovjekovu postojanju. Najranije datirani predmet, dokaz čovjeka kao njegova stvaraoca, kameno je sječivo s Ćurila, zapadno od Makarske. Pripada srednjem paleolitiku (starijem kamenom dobu), odnosno kulturi mousterijena, starosti oko 40000. g. pr. Kr. Opća saznanja govore da ga je izradio neandertalac, pripadnik tada vladajuće rase na europskom tlu, kojemu je poznata uporaba vatre. Ispravno ga je nazivati čovjekom, jer je tvorcem religioznih predodžbi i načela o zagrobnom životu. Naseljavanje u punom značenju pojma vezuje se za pećinu Bubnjavaču iznad svetišta Vepric. Bubnjavaču je kao stanište čovjek koristio još u neolitiku ili mlađem kamenom dobu (oko 6000. – 3300. g. pr. Kr.). Za to razdoblje vezuje se veliki civilizacijski preokret, izrada zemljanog posuđa. Posuđe je u početku prekriveno ukrasima izvedenim utiskivanjem i ubadanjem rubovima školjaka i oštrih predmeta u glinu prije pečenja, karakterističnim za mediteranski pojas. Arheološka istraživanja dokazala su nastanjivanje Bubnjavače i u eneolitiku ili bakrenom (oko 3300.-2200. g. pr. Kr) i ranijem brončanom dobu (oko 2200.-1600. g. pr. Kr). Osim ostataka materijalne kulture novosti su, uz raniji lov i ribolov, u aspektu privrednih aktivnosti, u uzdržavanju životinja i zemljoradnji. U civilizacijskom dosegu eneolitik i rano brončano doba karakterizira izrada metalnih predmeta. Povijesno gledajući, stanovništvo dijeli sudbinu srednjoeuropskog prostora, u nemiru izazvanom migracijama indoeuropske populacije s istoka. Promjene su u društvenom i privrednom životu, prevlasti stočarstva nad zemljoradnjom. Kretanja ubrzavaju i potrage za rudama, trgovinu te ratne aktivnosti, što dovodi do stvaranja čvrstih rodovskih zajednica. Život se organizira u sklopu gradina, utvrda na uzvišenjima, s jednim ili više prstenova suhozidnih bedema. S njih se nadzirao široki kopneni i morski prostor, a u opasnostima su bile i pribježišta okolnom stanovništvu. Takve karakteristike ima položaj na poluotoku Sv. Petru, s kojim prethodnica današnje Makarske i ulazi na povijesnu pozornicu. Arheološka istraživanja potvrdila su da je zaravan Sv. Petra nastanjivana od sredine 3. tisućljeća pr. Kr., čime se ogleda početak povijesnog tijeka današnjega grada. Položaj je (zajedno s Gradcem na Osejavi), predstavljao stratešku točku vizualno povezanu s ilirskim naseobinama u Velikom Brdu, Podstinju u Makru i Kotišini, čiji su ostaci i danas vidljivi. Stupanj razvoja prethodnice Makarske podcrtava keftiu ingot, sirova bronca u izgledu minijaturne volovske kože. Nalaz se u europskoj znanosti još od 1906. vezuje za Makarsku, kao dokaz kontakata s egejskim svijetom krajem 2. tisućljeća prije Krista.

Antičko razdoblje

Početak antike predstavljeno je sukobima, ali i dodirima domorodačkoga ilirskog stanovništva s Grcima i Rimljanima - nositeljima naprednijih civilizacijskih i kulturnih dostignuća. Na obzorju su u zamiranju prapovijesti, kada sredinom 2. st. pr. Kr. u Makarskom primorju propada ilirska država Ardijejaca. Dokaz trgovačkih dodira s Grcima je i vrlo fina, luksuzna keramika iz kasnijeg helenističkog razdoblja (3.-1. st. pr. Kr.), pronađena na Sv. Petru. Rimski Muccurum - današnja Makarska - i u antici je najvećim središtem tog dijela obale. Prema nalazima arhitekture i rasporedom nekropola, Muccurum je imao policentričan, slobodniji raspored gradnji. Vrijeme kada Rimsko carstvo gubi snagu, a okreće se obrambenim zadacima u nastojanju za svoj spas, poklapa se od 4. st. s kršćanstvom kao vjerom. Od priznatosti do isključive religije, ono s carstvom dijeli opasnosti nastale provalama naroda na njegove granice. Kršćanstvo je zasigurno ukorijenjeno i u Muccurumu, čije osnivanje biskupije 533. na koncilu u Saloni znači vrhunac u njegovu razvoju. Na Sv. Petru su otkriveni ostaci ranokršćanske crkve i dijelovi prostrane kasnoantičke utvrde, koja je i scenski prostor bizantsko-gotskih ratova (535.-555.). Ova utvrda, koje je istraživanje u tijeku, sastavnica je vojnog plana cara Justinijana, branitelja pravovjernog kršćanstva nad arijanskim Gotima. U takvom sustavu namjenjenom obalnim središtima u prvoj polovici 6. st. obuhvaćena je i obrana Sv. Petra, svojim izvrsnim položajem u nadziranju kopnenih i pomorskih puteva već pripremljenim za to. Utvrda je prihvatila odbranu antičkog naselja u podnožju, a gradnjom crkve zadobila i sakralni značaj.

Srednji i rani novi vijek

Stradavanje Muccuruma 548. od strane Gota i nesaživjela biskupija uzimaju se za kraj antičkog razdoblja. Svejedno, položaj na Sv. Petru predstavljao je istoznačnicu grada i u njegovom idućem, povijesnom i kulturnom razvoju. U 7. st. Makarska se navodi kao Mucru, a u 10. st. kao to Mokron u znamenitom djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom), pripisanom bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (945.-959.). Upravo se na Sv. Petru odredio uži položaj Mokrona – obnovljenoga grada ili utvrde. Spomen utvrde u Mukru (Makarskoj) potom se vezuje za 1417. Otvoreno je pitanje radi li se o adaptaciji utvrde na Sv. Petru ili o utvrđivanju kasnosrednjovjekovne jezgre u podnožju. U srednji vijek, kraj 14. st., datira se crkva sv. Martina, kao i stara Gospina crkva makarskih franjevaca, podignuta do 1502.
Do utvrđivanja Makarske sa sigurnošću dolazi stoljeće kasnije, kada je od kraja 15. st. osmanski grad. Prvorazradni izvor o izgledu onodobnog grada u prikazu je mletačkog kartografa G. F. Camocija iz 1572., nedugo po njegovu utvrđivanju. Gradnja utvrda povjerena je 1568. graditelju Hajrudinu, koji je netom sagradio most u Mostaru. Osmanske zidine srušili su Mlečani u Kandijskom ratu, prilikom zauzimanja Makarske 1646. Tada su grad i zapalili. Iako preuzimaju Makarsku na duže vrijeme (1646.-1669.), zidine nisu obnovili, a teže je vjerovati kako su to učinile Osmanlije uoči konačnog odlaska 1684. Sačuvana je tek eminova kula, porušena u 19. st. Biskup N. Bijanković u izvješću 1703. izričito veli kako Makarska nema zidina i utvrda. Kratkotrajnost zidina Makarske odraz je graničnog položaja grada, često napadanog s osmanske i mletačke strane, ovisno tko ga je držao pod kontrolom. Ipak, Mlečani su 1647. poduzeli gradnju i danas sačuvanog obrambenog zida na Sv. Petru. Kulica na Zelenki, kao i Veliki kaštel u Kotišini, pripadaju istom kulturnom i graditeljskom sloju.
U vrijeme Ciparskog rata (1570.-1573.) osobito je stradao franjevački samostan i Gospina crkva. Koliko je god Makarska bila dominantno kršćanska u ispovijedanju vjere, dvostoljetna dominacija osmanske vlasti u njoj podrazumijevala je i podanike njihovoga upravnog aparata i vojnu posadu. Iako inferiorna u odnosu na preostalo stanovništvo, brojnost Osmanlija nije bila zanemariva, osobito zbog otvorenosti grada za trgovinu i drugi promet s unutrašnjošću.
Razdoblje prevlasti Osmanlija, od kraja 15. st. do 1684., vrijeme je i čestih razdoblja „ničije zemlje“. Na prvom poznatom likovnom prikazu Makarske, na poluotoku Sv. Petru, dobro je vidljiva ruševna svečeva crkva. Podignuta je na mjestu ranokršćanske iz 6. st., ali i pustinjačkoga samostana augustinaca s kraja 15. st. Crkva sv. Petra naziva se 1615. i katedralom, dok je njezina zaravan imala i grobljansku namjenu. Na Sv. Petru se ukopavalo sve do 30-ih godina 19. stoljeća, kao jednom od više grobalja u gradu. Kao grobno polje poslužilo je još jednom, kada je u 2. svjetskom ratu skrilo tijela vojnika Wehrmachta i kraće vrijeme bilo obilježeno.

Novi vijek

Slikovitost poluotoka Sv. Petar literalno je 1878. u svom djelu Les bords de l’Adriatique et le Montenegro naznačio parižanin Charles Yriarte (1832.-1898.), kada dolaskom u Makarsku opisuje i njezinu crkvicu. Grad koji je putopisac promatrao ocrtan je u nama već znanim obrisima. Oni su zadani odlaskom Osmanlija iz Makarske 1684., kada pod okriljem Venecije dolazi do njenoga urbanističkog i graditeljskog prosperiteta. Simboli grada predstavljeni su gradnjom katedrale, biskupske i kanoničke kuće, ostvarenih u vrijeme biskupovanja Nikole Bijankovića (1699.-1730.). Presudan u iniciranju idejne zamisli (1697.) katedralne crkve sv. Marka bio je Giacomo di Varrenne, tadašnji protagonist venecijanske sakralne arhitekture. Zvonik je nacrt inž. Giuseppea D’Andrea (1708.), iako je na današnje mjesto dospio mimo izvorne zamisli. Udio inženjera 30-ih godina 18. st. (Francesco Melchiori, Bartolo Melchiori) prepoznat je kao modifikacija prvih projektnih zamisli katedralne gradnje, konačno dovršene 1755. Gradski trg u 18. st. postaje ogledom graditeljskog rasta Makarske u stilskim kategorijama baroknih palača i gradnji javnog značaja. Gradska česma iz 1755. sadrži najstariji kameni grb Makarske i grb providura A. Balbija, dok je nasuprot stajao stup za zastavu iz 1767., s reljefnim grbom Venecije, lavom sv. Marka. Karalipeo-Mrkušić i Babić-Lozina palača na Trgu upućuju na reprezentativne gradnje u tada zacrtanoj Širokoj ulici (Vukovićeve palače, Alačevićeva palača). Na Lištunu je 1726. podignuta barokna Markovićeva palača, obnovljena u 19. st. za zgradu Javne dobrotvornosti, te danas skrita Ivaniševićeva palača. U isto vrijeme stidljivo se otvara i makarska obala, također podizanjem gradnji u baroknom stilu. Na njezinoj zapadnoj strani gradi se palača Tonoli, a u središtu obale, nad rimskim ostacima, samostanska crkva sv. Filipa Nerija, dovršena 1758. Njezin zvonik podignut je 1769.-1771., a s onim franjevačke crkve (iz 1712. - 1715.) i danas predstavlja dovršetak baroknih vertikalnih naglasaka obnovljene Makarske, nemalim zaslugama udomaćenih graditelja (Mihovil Raffanelli i Vicko Visaggio). Obnovljeni franjevački samostan 1736. dobiva Visoku bogosloviju, dok pojedine umjetnine iz njene crkve predstavljaju vrhunska slikarska ostvarenja (Pieter de Coster, Uznesenje Marijino, 1680.; Antonio Molinari, Sudnji dan, oko 1680.). I u susjednom Velikom Brdu gradi se ljepša župna crkva sv. Jeronima (1716.-1745.), dok se u Kotišini gradi uz stariju utvrdu crkva sv. Andrije. Crkva sv. Ivana iz 1854. podignuta je na ostacima crkve iz 1584. - 1612., o čemu govori latiničko-bosanički natpis uzidan u njezino pročelje. Natpis ima iznimno značenje, kao najraniji dokaz književnog rada na hrvatskome jeziku u Makarskom primorju.
Razdoblje francuske (1806.-1813.), a osobito austrijske vlasti u 19. st. (1813.-1918.), Makarsku je nadopunjavalo gradnjama javnog i profanog značaja, gotovo u odranije ocrtanom opsegu. Slikovitost grada osobito su naznačile neostilska Općinska palača iz druge polovice stoljeća, nacrtom splitskog arhitekta E. Vecchiettija, palača Stare škole i Kačić-Pekina, te palača Ivanišević iz 1897. U tom stoljeću (1832.) utemeljeno je i današnje gradsko groblje Sv. Križa, te podignuti i drugi gospodarski ili javni objekti u Donjoj luci, poput svjetionika Sv. Petar 1884.

Suvremeno razdoblje

Pojedine gradnje 20. st. iskazuju iznimna arhitektonska ostvarenja, poput nove franjevačke crkve iz 1938.-1940., podignute prema nacrtu arhitekta S. Podhorskog. Vila Irena (1930.-1940.) stoji u nizu sličnih građanskih stambenih ostvarenja (vile Grle, Illeana, Nemčić, Pavlinović i dr.).
Pojedinačni spomenici zaslužnim osobama, uopće memorijalni akcenti u urbanistički zacrtanom prostoru, podignuti su u čast francuskog maršala Marmonta (1808.), na zapadnom ulazu u grad od 1818. Pjesniku fra Andriji Kačiću Miošiću spomenik se (djelo kipara I. Rendića) podiže 1890. na Trgu. Spomenik revolucije (2. sv. rata) na Glavici djelo je M. Salaja iz 1974. Prvom predsjedniku samostalne Hrvatske dr. F. Tuđmanu spomenik je 2004. izradio K. Hraste, dok je iste godine K. Kovačić autorom spomenika hrvatskim braniteljima. Česme na Trgu 156. brigade Hrvatske vojske i na Trakačama postavio je 2004. Grad Makarska. Skulpturu sv. Petra, na istočnoj strani poluotoka kojemu je titularom, izradio je 2009. T. Kršnjavi. N. Šanjek i I. Š. Cotić autori su (2006.) dvaju spomenika turistima. Spomenik fra Anti Antiću (P. Barišića) podiže se 2005. uz crkvu u Velikom Brdu, a u Kotišini se uređuje Spomen-dom o. P. Perice. Svetište Gospe Lurdske u Vepricu, utemeljeno 1909., poznato je hodočasničko odredište. Malakološki muzej (utemeljen 1963.) i Institut Planina i more (1979.), osnivaju se u razgranatoj djelatnosti pod okriljem makarskih franjevaca, koja se ogleda i u iznimno bogatoj knjižnoj ostavštini redovnika, njihovoj izdavačkoj djelatnosti te pohranjenoj arhivskoj građi. Osobito je monumentalan mozaik Krista Svevladara s prikazom hrvatskih svetaca u svetištu nove crkve franjevaca. Izradio ga je 1999. J. Biffel. Spomen-ploča o odluci onodobnoga Općinskog vijeća (donesenoj 24. listopada 1865.) o uvođenju hrvatskoga jezika u službenu uporabu postavljena je na ulazu u zgradu Grada. Taj datum ujedno predstavlja i Dana grada Makarske.
U Makarskoj djeluju Gradski muzej, Gradska galerija A. Gojaka i Gradska knjižnica (čiji je osnivač Grad), Ogranak Matice hrvatske i druge udruge i institucije. Rezultati dosta razgranatog terenskog, stručnog i izdavalačkog rada Gradskog muzeja, razvidni su i u uspješno provedenim arheološkim istraživanjima. Stoga je u dogledno vrijeme planirana i izrada arheološkog parka na Sv. Petru, s konzerviranim ostacima najstarije arhitekture u gradu.

Marinko Tomasović, povjesničar umjetnosti i arheolog,
ravnatelj Gradskog muzeja Makarska